SAMOS

–Jesu li tamo? – pitala je zabrinuto Telma.

–Ne vidim ništa; pričekaj da uđem u čamac. – Uskočio je u čamac. Nije se sjećao da je ostavio užad tako loše namotanu. Odmotao ih je.

–Stigli ste? – Nerisa se zijevajući rastezala. Almik je poskočio od iznenađenja.

– Prepala si me! – dječak je napravio korak unazad-. Telma, ovdje su. Čuo je kako se sestra približava čamcu.

– Gdje je Janira? – pitao je Almik Nerisu-. Pretpostavljam da je s tobom.

–Ovdje je.– podigla je mreže koje su se nalazile u čamcu, otkrivajući sestricu u dubokom snu.– Spavalo nam se pa smo se spustili u čamac. – Almik se s olakšanjem nasmiješio dok se Telma spuštala u čamac.

–Zabrinuli smo se za vas. Sva sreća pa ste dobro.

– Gdje je tata? – Nerisa je bila nemirna jer su inače u ovo vijeme već spavali u kući.

– Dušo, mama i tata više nisu s nama. – Telma joj je gladila kosu pokušavajući ostati pribrana.

– Nije istina. – počela je plakati ne željevši prihvatiti što joj Telma govori-. Želim svoju mamu.-pokušala je iskočiti iz čamca i potrčati kući; Almik ju je zadržao primeći je za ruku.

– Dušo, ne možemo ići kući. Andrej nas također želi ubiti. – nježno ju je zagrlio.

–Almiče, pogledaj! – uzviknula je Telma pokazujući u smjeru kuće. U mraku se mogao razaznati slabo osvjetljen ulaz i Almik je mogao vidjeti kretanje siluete pred vratima.

– Andrej nas već traži. Telma, pripremi čamac. – Spustio je Nerisu u čamac i skočio prema pristaništu. U jednom trenu je pomislio da bi ovo mogao biti zadnji put da kroči nogom na njega.

–Što ćeš učiniti, Almiče? Andrej samo što nije došao. Dječak nije ništa odgovorio već je odlučno otišao do Andrejevog čamca s nožem u ruci i počeo trgati susjedova jedra.

– Almiče, bježi! – Krenuo je ovamo. – Dječak se okrenuo prema kući i vidio kako se silueta svakim trenom povećava; susjed ih je već primijetio. Završio je s jedrima pa je bacio vesla u more i skočio na pristanište.

–Telma, brzo odveži užad! – viknuo je Almik dok je rezao užad na susjedovom čamcu i gurao ga prema moru. Okrenuo se prema kući i vidio da se Andrej nalazi blizu pristaništa. Telma je već oslobodila čamac od užadi i dječak ga je odgurnuo prema moru skočivši unutra.

– Čekajte! – Andrej im je dovikivao pored pristaništa. Telma i Almik uzeli su vesla i počeli svom snagom veslati svatko na svojoj strani. Andrejev pušteni čamac udaljavao se od pristaništa.

– Čekajte, prokleti bili! – Andrej, koji je u sekundi stigao na kraj pristaništa, gledao je kako se Almikov čamac sve više udaljava. Okrenuo se kako bi ušao u svoj čamac i opsovao kad je primijetio da se udaljava prema otvorenom moru. Nije razmišljao dva puta, već je skočio u more u potrazi za svojim čamcem.

– Almiče, Andrej je skočio u more, želi pokupiti svoj čamac kako bi mogao krenuti za nama. – Nerisa je sa strahom gledala što radi njihov susjed.

– Bez brige, ostavio sam ga bez jedara. Nerisa, uzmi moje veslo i nastavi veslati s Telmom. – Dodao joj je veslo i ne gubeći vrijeme počeo dizati jedro. Već je to radio puno puta, natječući se s djecom drugih ribara. Zahvaljujući već naučenim pokretima, brodić je brzo bio spreman. Sestre su nastavile veslati.

– Andrej je već u svom čamcu! – uzviknula je preplašena Nerisa, ne prestajući bacati pogled prema susjedu. Muškarac je upravo ušao u svoj čamac i počeo rastvarati jedro. Vjetar je ponovno počeo puhati i more je postajalo nemirnije. Oblaci su ostavili veliki prostor oko mjeseca i njegova slaba svjetlost osvjetljavala je scenu. Almik se okrenuo i vidio kako susjed diže ruke u njihovom smjeru, sigurno psujući zbog štete koju je dječak napravio na jedrima. Od vjetra nisu mogli čuti njegove psovke.

–Telma, Nerisa, možete prestati veslati. Vjetar će nas pogurati pa nas Andrej neće više moći dostići.

– Ne znam je li to dobra ideja. Vjetar je sve jači, a valovi sve veći. Bojim se za nas. – Telma je zabrinuto gledala uzburkano more.

– Imaj povjerenja u mene, poznajem prepreke na ovom području i možemo ploviti bez problema; otplovit ćemo prema jugu po kanalu kako bismo se udaljili od obale pa poslije krenuti prema istoku i prema otoku Kosu. Poslije ćemo vidjeti kako će nas primiti stric, a dotad ćemo biti na sigurnom od Andreja i Rimljana. Pokušajte sad malo odspavati. – Nerisa je kao i ostala djeca bila preplašena zbog svega što se dogodilo. Uzela je pokrivač i ušuškala se pored Janire, koja je i dalje spokojno spavala. Telma je s drugim pokrivačem legla na pramac čamca, malo dalje od sestara. Almik je, sjedeći pored kormila kao pravi navigator, navodio čamac spašavajući ga od kamenih zamki koje su se nalazile ispod valova.

Sati su prolazili i vjetar je pojačavao. Valovi su postajali sve jači iako nikad nisu bili prijetnja čamcu. Narisa je čvrsto držala Janiru. Bojala se da bi je neki nagli pokret čamca mogao baciti u more. Nije mogla spavati. Nije mogla prestati misliti na roditelje. Nije mogla shvatiti što su joj stariji brat i sestra rekli. Zašto nije mogla ići vidjeti roditelje? Zašto su ih ubili? Zašto sad bježe? Previše pitanja za jednu devetogodišnju djevojčicu. Kako bi voljela da je mogla reći ocu da je htjela biti ribarica kao i on. Nikad se nije usudila reći mu jer nije bilo ribarica u selu; bio je to posao za muškarce. Sjetila se zavisti koju je osjećala prema bratu kad je otac rekao da je vrijeme da krene s njim u ribarenje. Majka je nikad nije razumjela; jednom joj nije htjela pomoći u kući jer je htjela ići s ocem i Almikom. Kao kaznu je dobila zabranu izlaska iz kuće dva dana. Što će se sad dogoditi s njom? Nastavila je razmišljati o roditeljima dok su joj suze vlažile trepavice istim ritmom kojim su valovi lupali o trup čamca.

Telma je s laganom vrtoglavicom ležala na pramcu čamca ušuškana u prekrivač. Nije mogla vjerovati kakva ih je nesreća zadesila. Krivila je svog susjeda, gostioničara koji je primio Rimljane u smještaj, krivila je čak i brodolomce što su se nasukali na njihovoj plaži. Mislila je kako nikada više neće vidjeti svog voljenog Telemaha, ali ju je iznenadilo koliko joj je malo to sad značilo. Njezini snovi o vjenčanju raspršili su se istom brzinom kojom su se odvili zadnji događaji. Neprekidno se svađala s majkom koja joj je sad strašno nedostajala. Sjećala se jutara u kojima je metodički pripremala stare recepte koje je majka godinama učila napamet i prijekora kad je Telma improvizirala ili promijenila poneki sastojak. Nikad nije shvatila mržnju koju je majka gajila prema ostatku svijeta iako je dobro znala da joj djetinjstvo nije bilo lako. Sad se osjećala sama u nedaći kao i kad je jednom pala među stijene na plaži za vrijeme plime te inzistirala da se brat i sestre udalje i ne brinu za nju, ali Almik je otišao potražiti roditelje koji su je konačno spasili od plime. Tko će ih sad podržati? Kako će brinuti za brata i sestre? Na trenutke je shvaćala osjećaje koje je majka gajila prema ostatku svijeta. Ljudi nisu bili dobri; činilo se kao da su samo čekali pogodan trenutak kako bi naudili susjedu i iskoristili tuđu nesreću kako bi egoistično pospješili svoju situaciju. Osjećala se kao stranac u ovom okruženju, kao slabo biće posvuda okruženo opasnostima skrivenima u sjeni.

Almik je primjetio da mu se ruke umaraju. Satima je već upravljao čamcem prema jugu i lagano skrenuo prema istoku kako se sestre ne bi prepala naglom promjenom smjera. Kratko nakon isplovljavanja morao je skratiti površinu jedra jer se vjetar pojačavao. Izbjegao je prepreke u uvali i znao da ih Andrej ne može slijediti. Trebat će vremena da popravi svoja jedra, a nije mogao koristiti ni vesla kako bi ih dostigao. U mislima se vratio u jutro kad se škarpina bacala po dnu čamca. Tužno se nasmiješio. Vidio je oca kako živahno razgovara s njim dok je on sigurnom rukom upravljao kormilom čamca prema uvali. Osjetio je kako mu ruka pušta kormilo te ga je primio s više snage. Doći će do Kosa, dovest će sestre do sigurne luke i poslije, nije znao kako, osvetiti se Andreju za izdaju. Nije znao hoće li ih stric primiti iako ga nije bilo previše briga. Ako ih on nije želio kod sebe, nisu ni oni njega trebali. Imao je čamac i znao ribariti, ništa im ne bi nedostajalo i preživjeli bi. Podigao je pogled prema nebu i zamolio zaštitu bogova.

III

Nakon što je prošla ponoć, gusti oblaci sakrili su bojažljivi mjesec i tmina je pala na beskrajno more. Almik nije mogao vidjeti znakove koji bi mu pokazali put. Sumnjao je u stvarnu mogućnost sretnog završetka putovanja koje je predložio sestrama; nedostajalo mu je iskustvo potrebno za plovidbu u ovakvim uvjetima i jednostavno se vodio intuicijom. Već sat vremena nije vidio nijednu zvijezdu koja bi mu mogla potvrditi smjer. Vjetar se nije pojačao, ali otkad je izašao iz kanala između Samosa i kontineta, valovi su bili intenzivniji i neprekidno su prskali po čamcu ostavljajući ponekad dojam da put traje vječno. Telma je bila u potpunosti mokra i sjela je pored sestara. Nerisa je, i dalje preplašena, pokušavala utješiti Janiru koja je u suzama zazivala majku. Almik se u sebi kajao zbog smjera kojim je krenuo umjesto da je odmah otišao na istok prema najbližem kopnu. Umjesto toga, krenuo je na jug kako bi zbunio susjeda i Rimljane u slučaju da su imali brod u drugom zaljevu. Nije bio potpuno siguran koliko su udaljeni od kontinenta koji je, za lijepih dana, bio savršeno vidljiv sa Samosa. Znao je da se otok Kos nalazi južno od Samosa i da je zato bilo teško izgubiti se, ali ruta kojom je išao s ocem pratila je obalu kontinenta do druge strane istog koja je gotovo vodila direktno na Kos. Konačno se učinilo da će oblaci pustiti malo slabe mjesečeve svjetlosti pa je Almik počeo pregledavati horizont tražeći neku orijentacijsku točku koja bi im pokazala pravilni put. Odjednom je udar valova naglo zaokrenuo čamac, promijenivši mu smjer. Preplašena Telma uhvatila se za jarbol broda, dok su se malene snažno primile za stariju sestru.

–Almiče, što to radiš? – prigovorila mu je Nerisa.

– Žao mi je – ispričao se brat ispravljajući smjer-. Ispred nas se nalazi kopno, ali je prerano da bi se radilo o otoku Kosu ili kontinentu.

–Ne znaš gdje se nalazimo? – Almika je pitanje učinilo nervoznim. Dječak se primio rukom za čelo pokušavajući se sjetiti opisa obližnjih otoka koje su davali seoski ribari.

– Pretpostavljam da bi ovo mogao biti otok Agathonisi, ali nikad nisam bio ovdje s ocem. Ako je to taj otok, na dobrom smo putu iako se radi o opasnom području punom otočića na koje bismo se mogli nasukati. Bolje da se držimo dalje od obale i pričekamo da svane.

– Još uvijek smo daleko od Kosa?

– Ako se radio o otoku koji mislim da je, čeka nas nešto više od dana puta. Trenutno ne možemo nastaviti ploviti prema njemu. Moramo pričekati na određenoj udaljenosti kako nas ne bi zadesila nesreća. Nadam se da će oluja popustiti i ako se oblaci malo raziđu, znat ću sa sigurnošću kojim smjerom krenuti. Odmorite malo; molit ću Posejdona da valovi malo popuste.

Dugo su čekali da svane. Djevojčice su se osjećale slabašno i šutjele. Nerisa nije više bila sigurna de želi biti ribarica; nije znala da more može biti tako okrutno. Telma, osjećajući se loše zbog ljuljanja čamca, držala je oči zatvorene i molila u sebi. Janira je, od čiste izmorenosti, konačno ponovno zaspala. Almik se, umoran od borbe s morem, mučio održati čamac daleko od obale. Zahvalio je bogovima što je oluja konačno prošla i krenuo prema pramcu čamca. Ovaj put je kroz svjetlo zore mogao vidjeti neravnu obalu otoka s plićacima i razlučiti nekoliko otočića. Sigurno se radilo o otoku Agathonisi. Umio je lice s malo vode i podigao jedro kako bi uhvatio malo vjetra. Uskoro se čamac vratio u pravi smjer.

U podne su opet mogli razlučiti obalu kontinenta i dječak je okrenuo čamac u smjeru juga. Srećom nije bilo ni Andreja ni Rimljana na vidiku. Malo su se maknuli s početne rute puta, ali su se uspjeli vratiti. Na njihovu žalost, vratili su se oblaci i prijetila je nova oluja slična noćašnjoj. Iako su djevojčice pojele nešto hrane, nisu se dobro osjećale. Nenaviknutost na plovidbu izazivala im je mučninu koja će nestati tek kad dođu na kopno.

Sunce se počelo spuštati kad je zapuhao jak vjetar koji je Almika natjerao da povuče jedro. Telma i dječak počeli su veslati. Valovi su se podigli i uskoro je pao pljusak. Gledajući prema obali nije se moglo razlikovati olujno nebo od vodenog pokrivača. Almik je odlučio približiti se obali. Nije htio riskirati da ih nepoznati brod ulovi; područje je bilo poznato po piratima, ali veću opasnost predstavljala je šteta na čamcu. Oluja je izgledala kao da bi mogla biti puno jača od sinoćnje.

Prolazilo je popodne, a oluja je sve više jačala. Čamac se nalazio na dvadeset-trideset koraka od obale. Almik nije želio riskirati i doći bliže zbog straha od plićaka. Odjednom su osjetili veliki udarac koji je u njihovim ušima zvučao kao jaki cvilež.

–Što se dogodilo? – Telma je poskočila od iznenađenja i snažno zagrlila sestre. Dječak je bacio brzi pogled na dno čamca.

–Čamac propušta vodu. – Almik je brzo ustao kako bi pokušao začepiti rupu nastalu na pramcu čamca. Pukotina nije bila velika, ali je voda svejedno nadirala u čamac. Neće daleko stići ako ju ne zakrpaju. Djevojčice su opet počele plakati i svi su osjećali jaku napetost.

–Mogu li ti pomoći? – Telma, koja je prestala veslati kako bi umirila sestre, približila se pramcu kako bi pomogla bratu.

–Dodaj mi katran i konoplju. Nalaze se tamo ispod. – Pokazao joj je drvenu kutiju zavezanu ispod jedne od klupi.

Telmu je iznenadila bratova sposobnost riješavanja ovog neočekivanog problema. Zakrpao je pukotinu, ali je oluja nastavila bijesnjeti i shvatili su da je veslo koje je Telma ostavila nestalo u moru. Bilo je gotovo nemoguće upravljati čamcem sa samo jednim veslom tijekom oluje. Almik je odlučio podići jedro za trećinu kako bi mogao upravljati čamcem pomoću vjetra i voditi ga kroz nemirnu vodu.

Dan je prešao u noć, a vjetar je počeo još jače puhati. Potisak koji je dobivao čamac, čak i s vrlo malom plovnom površinom, davao mu je neočekivanu brzinu. Voda je i dalje ulazila kroz pukotinu, ali situacija nije više bila toliko opasna. Almik je računao da će, ovom brzinom, do zore stići do Kosa. Jedro je bilo maksimalno nategnuto i Almik nije skidao pogled s njega. Vezovi koji su podupirali dio jedra bez upozorenja su se odvezali i cijelo se jedro odjednom nadulo. Čamac se naglo zanjihao prema pramcu i strašna grmljavina prolomila se iz kormila. Djeca su podigla pogled prema rasparanom jedru koje je divlje gorilo. Snažni valovi su zanosili čamac. Četvorka je sa strahom zagrlila kormilo kako bi preživjela trzaje čamca, moleći se da se ne približi plićacima na obali. Almik je skupio hrabrosti i pokušao spustiti trošno jedro kako bi ga popravio, ali njegov trud nije urodio plodom; bilo je uzaludno išta raditi u ovoj oluji. Kako je pala noć tako su izgubili obalu iz vida i čamac se prepustio vodstvu hirovitih valova. Almik nije znao u kojem smjeru ih gura oluja.

Dolazak zore iznenadio je Teopulose. Noć je bila duga i napeta i konačno su jedan po jedan pali od umora. Telma se prva probudila i s olakšanjem potvrdila da su još uvijek svi na broju. Bez obzira na štete, čamac je prebrodio oluju. Pogledala je prema gore i promotrila komadiće uništenog jedra, a zatim je pogled okrenula prema horizontu. Oko njih nigdje nije bilo kopna na vidiku. Zabrinutost ju je ponovno obuzela i odlučila je probuditi Almika.

–Probudi se, brate – lagano mu je rukom dotaknula rame. Almik je otvorio oči. Ležeći na leđima promotrio je poluoblačno nebo; nije izgledalo kao da će padati kiša. Ustao je i protegnuo tijelo.

–Dobro jutro, Telma. Kako si? Kako su malene?

–Iscrpljena. Noće je bila duga i još uvijek osjećam vrtoglavicu. Ti si zaspao i kasnije su se malene olakšale na čamcu.

–Da, mogu osjetiti smrad. – dobacio im je nježan pogled. I dalje su spavale-. Noćas sam se iscrpio i nisam više mogao držati oči otvorene – pokušao se ispričati.

–Almiče, zabrinuta sam. Ne vidim nigdje kopno; trebali smo nešto napraviti.

–Nemamo rezervno jedro ovdje. Morat ćemo iskoristi jednog od prekrivača kao jedro.

–Misliš li da će poslužiti? – Telma se pripremila uzeti jedan pokrivač još uvijek natopljen vodom od kiše.

Približavalo se podne, a vjetar, jučer tako snažan, nije se pojavljivao. Janira, umorna od neočekivanog putovanja, naizmjence je spavala i bdjela u suzama i morama. Nerisa se zatvorila u sebe. Probudivši se nedugo nakon starije braće, bez riječi se povukla u kut i ukipljeno promatrala more. Telma je pokušala u više navrata započeti razgovor s njom, ali joj je ona samo jednoznačno odgovorala pa opet okretala pogled prema horizontu. Stari prekrivač zavezan za jarbol bio je toliko težak da ga ni veseli povjetarac nije mogao pomaknuti. Gotovo cijelo vrijeme Almik je, imajući na raspolaganju samo jedno veslo, pokušavao uputiti čamac prema istoku boreći se sa strujom, dok je Telma upravljala kormilom.

–Brod! – uzviknula je Nerisa s natruhom nade u glasu-. Almiče, pogledaj! Brod u onom smjeru. – Nerisa je uporno pokazivala na lijevu stranu čamca. Almik je pogledao u smjeru koji je pokazivala Nerisa.

–Ne znamo jesu li prijatelji ili ne, Nerisa. Bolje da nas ne vide. Moramo biti oprezni. – odgovorio je Almik. Na horizontu se naziralo jedro.

–Ovako nećemo nigdje stići, brate – Telma se uključila u razgovor-. Gotovo da više nemamo vode i ne znamo koliko smo udaljeni od kopna. Možda nam mogu pomoći.

– Rizik je prevelik. – ustrajao je brat, sumnjajući u ispravnost odluke.

– Almiče, podsjećaš me na majku, uvijek nepovjerljiv prema ljudima – prigovorila mu je starija sestra-. Ne možemo više riskirati; Janira se mora odmoriti ili bismo i nju mogli izgubiti. Ne preostajemo na drugo nego pitati za pomoć. – Nerisa ju je podržala kimajući glavom.

– U redu, uputit ćemo se prema tom brodu da vidimo hoće li na uočiti. – Promijenio je smjer čamca uzimajući kontrolu nad kormilom te počeo veslati jedinim veslom prema brodu koji je izgledao kao da ide prema njima.

Brod se polako približavao. Teopuli su zaključili da su ih ovi uočili. Kada su se našli na otprilike petsto zaveslaja od njih, bilo je jasno da je brod krenuo prema njima. Kocka je bila bačena. Imali su nešto novca. Ako se radilo o ribarima, pretpostavio je da bi mogli platiti prijevoz do Kosa, a ako ne, bolje da se sve što prije završi. Brod je bio puno veći od pohabanog čamca Hermes Teopulosa. Veliko trokutasto jedro odlučno je guralo brod prema njima. S čamca se moglo razaznati par osoba koje su radile na palubi. Pomutnja na brodu upozorila je Almika da se spremaju ukrcati čamac.

–Vi u čamcu! Tko ste? – čuo se glas s pramca. Muškarac snažne građe prijateljski im je mahnuo rukom.

–Dolazimo iz smjera Samosa. Oluja nam je potrgala jedro pa plutamo. Trebamo prijevoz do Kosa.

–Vidi se da vam je čamac oštećen. Ukrcajte se na brod. Mi idemo u smjeru Nizirona, koji se nalazi uz Kos. Pretpostavljam da vas možemo ostaviti negdje na otoku.

Dva plovila postavila su se jedan uz drugog i djeca su se ukrcala na brod ostavljajući čamac da pluta. Krupni muškarac, koji im se maloprije predstavio, pojavio se pred njima.

–Dobro jutro, djeco. Zovem se Zamar i kapetan sam ove ljuske. Dobrodošli na moj brod. – Široko se nasmiješio-. Ovo je moji ljudi. – Rukom je ukazao na članove posade, desetak muškaraca različite dobi, svi jedan prljaviji od drugog. Djeca su se počela pribojavati da se ipak ne radi o ribarima. Poneki mornar bacao je pohotne poglede na Telmine grudi koje su se isticale zbog djevojčine promočene odjeće. Brod je bez daljnjega bio velik; sigurno je imao više odjeljenja za posadu i znatan prostor za teret. Nije bilo mreža na vidiku.

–Hvala što ste nas pokupili. – razbio je led Almik-. Što vam možemo ponuditi zauzvrat?

– Ne brinite se zasad o tome. Otiđite se odmoriti pa ćemo za par sati jesti i o svemu porazgovarati. – Kapetan im je, smiješeći se, pokazao rukom prema unutrašnjosti broda. Djeca, iscrpljena ali pomalo sumnjičava, međusobno su kratko raspravila situaciju i odlučila prihvatiti ponudu.

Unutrašnjost broda bila je spartanski opremljena. Spustili su se trošnim drvenim stepenicama i ušli u brodsko skladište. Sa svake strane, uskladištene amfore bile su neuredno poslagane jedna na drugu pored ležajeva koja su zasigurno služila posadi za odmor. Mornar koji ih je vodio zaputio se prema pramcu i uveo ih u malu sobu. Zatim je otišao ostavivši vrata otvorena na što su se Teopuli konačno opustili. Bio je to jako mali prostor, manji od palube broda, ali bio je suh i mogli su svi četvero stati unutra. Almik i Telma još uvijek su osjećali nemir; umor nakupljen tijekom bijega ostavio je trag na četvorki i ubrzo su svi zaspali.

–Ostavite me na miru, prokleti bili! Pustite me! Almiče, pomozi mi! – Telmini povici probudili su brata i sestre. Almik je isprva pomislio da mu sestra ima noćnu moru. Otvorio je oči i otišao provjeriti što se događa.

–Pustite moju sestru! – dječak se u skoku ustao, spreman braniti sestru. Snažan udarac bacio ga je na druge dvije djevojčice, koje su uplašeno vikale.

–Makni se, balavče! – bradati mornar prijetio mu je izvučenih šaka. Almik je ponovno ustao i bez razmišljanja krenuo prema mornaru i snažno ga udario u međunožje na što se ovaj iznenađeno povukao vičuću od boli. Dječak se bacio na njega. Drugi mornar mu je podmetnuo nogu na što je Almik, nepripremljen, pao koliko je dug i širok pored stepenica, točno pored Zamarovih nogu. Kapetan broda, snažan i arogantan, uspravio se pored njega. Almik je pogledao u njegov veliki, orlovski nos, lagano spljošten i izvijen, sigurno rezultat nesretnog susreta s nekim opasnim protivnikom. Duboki ožiljak koji mu je krasio čelo sve do lijeve obrve, davao mu je još suroviji izraz.

–Naredio sam vam da ih ostavite na miru. Pustite ju! – Mornari su se sledili čuvši kapetanov glas.

–To nam je nagrada – prigovorio mu je onaj koji je čvrsto držao Telmu za ruku. Zamar je izvukao mali bodež i bez razmišljanja ga stavio govorniku pod vrat.

–Pusti ju! Odmah! – njegov ton nije dopuštao neposluh pa je mornar pustio djevojku. Telma se u suzama privila uz brata-. Vas trojica da ste se odmah popeli na palubu i da vas nisam više vidio ovdje. – Bacio je pogled na djecu-. Što se vas dvoje tiče, bilo bi najbolje da se vratite u svoju sobu. Molim vas da oprostite mojoj posadi. Oni su ljudi od mora i nedostaje im znanja o gostoljubivosti. Jamčim vam da vas više neće smetati.

Brat i sesra, još uvijek iznenađeni, ustali su i vratili se u kabinu. Nijedno nije prozborilo riječ. Preplašeni, nisu znali mogu li vjerovati kapetanu broda. Zamar, koji ih je zasad poštivao, udaljio se prema palubi mrmljajući nešto sebi u bradu. Prošlo je podne, i iako su imali vrč s vodom, nitko im nije došao ponuditi jelo. Nisu željeli moliti da im donesu hranu. Dan su proveli u šutnji, razmišljajući kako je bila pogreška doći na ovaj brod i gledajući se međusobno sa strahom koji im se odražavao na licima.

–Može li se znati što vam je palo na pamet, idioti?– Zamar se obratio trojici mornara u privatnosti svog malog smještaja na palubi-. Zar imate slamu umjesto mozga u glavi?– Mornar koji je zgrabio Telmu odlučio je progovoriti.

–Kapetane, rekli ste nam da ćemo na ovom putovanju dobiti plijen i mislili smo....

Zamar ga je ljutito prekinuo:

–Vi ste mislili? Nemate pojma što znači misliti. Zar ne znate koju vrijednost bi mogla imati ova djeca u Tiru? Sigurno su svi četvero još uvijek nevini. Želim da tako i ostane! – naglasio je oštro ih gledajući-. Jesam li bio jasan? – Sva trojica su potvrdno kimnula-. Dovoljno je pogledati njihov čamac da bi shvatili da nemaju pojma o plovidbi. Žele ići na Kos, a mi ćemo ih tamo i odvesti.

–Ali mi se od prošle godine ne možemo približiti Kosu. Uhvatit će nas. – prekinuo je drugi mornar ironičnim tonom.

–Ništa vam nije jasno, glupani. Bolje je za sve ako oni misle da su slobodni dok su na brodu jer nam tako neće raditi probleme do dolaska u Tir. Na ovom putovanju nije nas pratila sreća s ukrcavanjima koje smo napravili, ali ova djeca ni sama nisu svjesna koliko vrijede. Znam da već dugo nismo pristali u luku i odmorili se, ali pričekajte još malo. Ako im bilo koji od vas učini nažao, ostavit ću vas u prvoj luci bez plaće i plijena. Nadam se da sam bio jasan. Puno je novca u igri i neću dopustiti da to upropastite ponašajući se kao životinje.

Brod je plovio u smjeru istoka. Plovili su cijeli dan uz pomoć mirnog mora i laganog sjeveroistočnog vjetra. Predvečer je kapetan pozvao djecu u svoje odaje. Jedan od mornara došao je po njih, a oni, gladni i nepovjerljivi, brzo su se uspeli, krajićkom oka prateći članove posade pored kojih su prolazili.

–Uđite, prijatelji – na vratima ih je dočekao nasmiješeni Zamar-. Nadam te da ste se uspjeli malo odmoriti. Mi smo tu gore imali puno posla i mislili smo da bi bilo najbolje, uzimajući u obzir jutrošnji incident, ostaviti vas da odmarate do popodneva. – Brat i sestre ušli su u skučeni prostor i skupa sjeli na klupu.