SAMOS

–U redu onda. Kako sam rekao, sve je počelo prije par mjeseci kada je umro Agatoklo od Mesine. Poznajete li Mesinu?– Djeca su se začuđeno pogledala. Hermes je kimnuo bez uvjerenja i krajičkom oka pogledao prema ženi.-. To je grad koji se nalazi na otoku Siciliji, otoku poput vašeg, ali puno većem. Uglavnom, nakon Agatoklove smrti, njegova elitna straža, samoprozvana Mamertini ili Sinovi Marsa, pobunila se protiv sirakuške prevlasti s namjerom da pretvore Mesinu u nezavisno kraljevstvo.– Roditelji i djeca pozorno su slušali.

– Hijeron, novi zakoniti kralj Sicilije – nastavio je drugi brodolomac-, ih je porazio i približio se Mesini. Mamertini su zatražili pomoć od Rima i suočivši se s nesrazmjerom moći, Hijeron je zamolio Kartagu da pošalje pojačanja u njegovo kraljestvo kako ga Rimljani ne bi zgrabili u bitci, budući da se Mesina nalazi na lokaciji od velike strateške važnosti kroz koju mora proći sva trgovina koja ide prema Apeninskom poluotoku.

–Situaciju smo držali pod kontrolom – nastavio je jači brodolomac- kada su nas rimske postrojbe, poslane od strane konzula Apija Klaudija, iznenadile iskrcavši se duž naših linija i porazile postrojbe kralja Hijerona te poslije napale našu bazu na rtu Peloro. Rimska vojska bila je zadivljujuća, odlično organizirana. Bili bismo ih porazili da se bitka nije proširila na more i par brodova, uključujući i naš, odvojilo se od grupe. Rimljani su shvatili što se dogodilo i poslali šest rimskih trirema u potjeru. Vjerojatno su mislili da se na nekom od brodova nalazi sam Hijeron ili netko od njegove rodbine. Prvog dana uništili su dva broda, dok smo mi danima uspješno bježali dok se nismo našli u blizini otoka. – Popio je malo aromatičnog napitka kako bi pročistio grlo-. Konačno su nas sinoć dostigli, ukrcali se iznenada na brod nakon čega je došlo do pokolja. Nas trojica uspjeli smo skočiti u more i tako se spasiti od masakra.

–Ali samo ste dvojica ovdje – prekinuo ih je Almik tjeskobno.

–Da, imaš pravo. Ascipo se utopio prije zore.– odgovorio je stranac tužnog izraza lica.

–Žao nam je – rekao je Hermes želeći se ispričati zbok sinovog nesmotrenog komentara.

–Bez brige. Takve stvari se događaju. Nemamo se pravo žaliti na sudbinu koju nam dodijele bogovi; dobro to znaju Melkart i Ešuman. Sada se moramo pripremiti kako bismo se što prije vratili u našu zemlju. Ne znamo što se događa na Siciliji.

–Jutros smo sin i ja vidjeli rimski brod kako se šulja u blizini.

– Moguće je. Rimljani su stručnjaci u pronalaženju i ubijanju brodolomaca. Moguće je da su i drugi kolege uspjeli skočiti u more kako bi si spasili život. – Djeca su ih gledala širom otvorenih očiju.

– Dobro, pretpostavljam da ste umorni i da biste htjeli malo odspavati – prekinuo je Hermes koji nije htio da brodolomci odu u krvave detalje pred djecom. Ustao je i naredio djeci da isto učine-. Mi imamo druge obaveze tako da iskoristite vrijeme za odmor. Supruga je pripremila ležajeve kako bi vam bilo ugodno spavati. Sutra ćemo vidjeti kako možemo organizirati vaš povratak. Možda vas neki brod može odvesti do neke od vaših kolonija.

–Vrlo smo vam zahvalni. Dobro da smo došli na područje gdje Rim nema takav utjecaj. Još uvijek se boje zemalja koje su pripadale Aleksandru Velikom.

–Tako je. Naš se otok nalazi pod upravom Ptolomeja od Egipta. Ovdje ste sigurni od Rimljana- uvjeravao ih je domaćin.

Hermesova i Niobina djeca izašla su iz kuće glava punih priča brodolomaca koje su ih vodile u nepoznate krajeve. Razgovarali su o bitkama o kojima su slušali u pričama o svojim bogovima i antičkim grčkim herojima, koje su im se činile daleke u vremenu. Na kraju krajeva, na Samosu je jedina opasnost bila iskrcaj pirata, iako se to događalo samo na otvorenom moru.

Telma, koja je promatrala kako je priča utjecala na njezinu najmlađu sestru, uzela je Janiru u ruke i nježno joj objasnila da su Kartažani malo napuhali priču, da ni Rimljani niti itko drugi nije činio tako loše stvari i da se nema oko čega brinuti. U međuvremenu su Nerisa i Almik komentirali priču koju su čuli od brodolomaca zamišljajući situacije koje su proživjeli kartaški mornari i divna mjesta iz kojih su dolazili.

Hermes je nakon nekoliko trenutaka izašao iz kuće i krajičkom oka pogledao Niobe koja je, i dalje ljuta, ozbiljnog izraza gledala prema horizontu. Žalio je što je bila tako hladna prema ostalima. Pomislio je da je pokušati uvjeriti, ali je ipak odustao i zaputio se prema djeci.

–Telma, Almiče, današnji je dan bio neobičan. Odite se igrati u špilju, a mi ćemo vas predvečer potražiti kako bismo večerali. Tako će naši gosti lakše povratiti snagu. U međuvremenu ćemo mi odnijeti ribu Andreju da je pokuša prodati u konobi. Nećemo puno zaraditi u ovo vrijeme, ali bolje išta nego ništa.

Poslušavši oca, djeca su krenula prema plaži kako bi obalom došli do pristaništa i krenuli puteljkom koji vodi do špilje. Sa svog položaja savršeno su mogli čuti šum mora. Lagani morski povjetarac pretvorio se u veseli vjetrić koji je mreškao valove, stvarajući pjenaste krune na vrhovima.

Kad su stigli do pristaništa, Almik je odlučio provjeriti je li barka dobro zavezana. Iako je uvalica bila dobro zaštićena morem, nikad nisi mogao biti u potpunosti siguran. Sestre su pričekale da završi te uzele drugu ribarsku mrežu, sad već potpuno suhu, kako bi je zakrpale u špilji. Vjetar se gotovo nije ni osjećao u špilji, naime, puhao je u smjeru suprotnom od ulaza stvarajući ugodnu temperaturu u njihovom igralištu. Janira i Nerisa nastavile su se igrati sa školjkama dok su Telma i Almik krenuli u zakrpavanje mreže.

Vrijeme je proletjelo za četvorku. Završivši s krpanjem mreže, Telma i Almik uzeli su najmlađe cure i krenuli u skupljanje račića i priljepaka koji su živjeli među kamenjem na ulazu u more. Male bare, nastale na kamenju nagrizlom u povlačenju mora za vrijeme plime i oseke, služile su kao improvizirani spremnici vode u kojima su se račići osjećali ugodnije, toplije i zaštićenije nego u moru. Sakupljanje je bilo obilno i zabavno. Nerisa je pronašla malu hobotnicu u plićaku i izgubili su dosta vremena nastojeći je natjerati da izađe između kamenja.

–Počinje se spuštati noć, Almiče. Trebali bismo ići kući, zar ne? – Telma se željela odmoriti; cijeli dan posvećen sestrama znao je biti zamoran. Osim toga, žalila je što nije mogla sama odnijeti ribu u konobu jer bi tako mogla vidjeti zgodnog gostioničarevog sina. Nadala se da će joj otac s njim dogovoriti brak. Trebala bi mu jasnije izraziti svoje želje kad budu o tome ponovno razgovarali.

–Imaš pravo. Već su trebali doći po nas. Ostani ovdje s malenama dok ja odnesem mreže u kuću i pitam ih možemo li doći večerati.

Almik je izašao iz špilje zaobilazeći stijene na ulazu, ruku punih mreža. Hodao je po mokrom pijesku plaže u smjeru pristaništa. Svakim trenom sve jači vjetar, bacao je malena zrna pijeska po njegovim nogama. Na putu je zamišljao kako plovi po širokom moru na velikoj barci i usidruje se u svim lukama. Sunce je upravo nestalo iza planine i svjetlost je počela jenjavati. Pogledao je prema kući i primjetio svjetlost u kući kroz istrošne daske koje su pokrivale prozor. Razmišljao je otići do pristaništa i ostaviti mreže tamo, ali je znao da ih otac nije volio tamo ostavljati po noći otkad su se, prije godinu dana uništile za vrijeme oluje, tako da je odlučio odnijeti ih direktno u kuću.

Približavao se kući kad ga je iznenadio težak uzvik koji je dolazio iz unutrašnjosti kuće. Mogao se zakleti da se radilo o ocu. Ostao je u tišini jedan trenutak, koji mu se činio dug kao vječnost, a zatim su se iznenadno otvorila vrata. Almik se instinktivno bacio na tlo uz malo drvo tamarinda, kako ga ne bi otkrili. Primjetio je da mu se preznojilo čelo. Tri krupna muškarca izašla su iz kuće vukući tijelo koje je prepoznao kao mršavijeg Kartažanina. Uzrujano su razgovarali na nepoznatom jeziku. Njihova odjeća smeđe boje činila ih je još mračnijima.

Čučeći je čekao iza grana, skriven rastućom tamom, da se nepoznati ljudi udalje u smjeru borove šume iza kuće. Ne znajući što napraviti, odlučio je ući u kuću. Nisu se čuli nikakvi zvukovi i vrata kuće su ostala otvorena. Tiho je spustio mreže. Polako je ulazio u kuću, nastojeći ne raditi buku. Nije vidio nikakvo kretanje u unutrašnjosti.

Strah je zaokupio dječaka, kočeći i naprežući njegove mišiće dok mu se ježila koža. Almik ne bi znao reći je li mu iracionalni impuls ili urođena znatiželja pomogla da premosti strah i nastavi ulaziti u kuću. Nemirno je zavirio, ali njegov mozak nije mogao shvatiti scenu koja mu se pojavila pred očima.

II

-Dosta je bilo! – uzviknula je Telma, ljuta na Janiru jer je njoj i Nerisi bacala pijesak u kosu. Dobit ćete svoje kad se vratimo kući. Majka vam je rekla da ne možete bacati pijesak u kosu.

–Nerisa je počela. – odgovorila joj je Janira dok je, umirući od smijeha, nosila u rukama još mokrog i stvrdnutog pijeska kako bi ga bacila na svoje žrtve.

–Sigurno će uskoro doći. Znaš već kako majka reagira kad je ne poslušaš. – Janira je jedan trenutak izgledala kao da ozbiljno razmatra izrečenu prijetnju, ali je u sljedećem trenutku počela bacati šake pune pijeska po svojim sestrama. Sve tri se počeše smijati.

Almik se osjećao kao da su mu se noge odsjekle. Deblji Kartažanin ležao je ispred vrata s velikom ranom iz koje je još tekla krv na pod tvoreći smeđu lokvicu koja je dolazila do dječakovih nogu. Almik ga je jedva pogledao; pogled mu je zastao na roditeljima, tijelo njegove majke bačeno preko stola s nožem u potiljku. Otac, korak do nje, ležao je otvorenih usta na podu s velikom ranom na prsima i dubokim crvenim izrezom na vratu. Almik mu se približio. Njegovo još uvijek toplo tijelo bio je beživotno i dječak je prepoznao smrt u očima čovjeka koji mu je dao život. Osjetio se kao da mu se cijeli svijet srušio. Istrčao je iz kuće povraćajući; oblio ga je hladni znoj i nije mogao disati. Što se dogodilo? Zašto su mu ubili roditelje? Što mu je dalje činiti? Nije znao odgovor na sva pitanja koja su mu se motala po glavi i pokušavala izaći kao roj pčela. Trčao je svom snagom prema Andrejevoj kući kako bi potražio pomoć.

Susjedova kuća nalazila se nedaleko njegove, nekih pedeset – šezdeset koraka. Iako su kuće bile smještene jedna blizu druge i s plaže se mogla vidjeti udaljenost između njih, iz jedne se kuće nije moglo vidjeti drugu jer se između njih nalazio gust šumarak koji ih je držao u relativnoj izolaciji.

Gotovo je stigao do susjedove kuće kada se sjetio tri muškarca koji su se prije nekoliko trenutaka zaputili prema boroviku i sakrivši se nastavio je nečujno hodati prema izlazu iz šumarka pokušavajući kontrolirati svoje ubrzano disanje. Iznenadio se vidjevši svog susjeda kako razgovara s jednim od muškaraca. Nije znao što mu je činiti. Morao je ispričati Andreju što su ovi učinili njegovim roditeljima, upozoriti ga na opasnost koja mu je prijetila, ali strah ga je paralizirao i spriječio da nastavi dalje. Ostao je čučati između donjih grana stabala. Andrej je zadovoljnim izrazom lica protresao vrećicu novca koju je drugi muškarac izvadio iz tunike. Sigurno je bila puna novca, mislio je Almik stišćući zube. Pao mu je veo s lica i shvatio je koliko je bio glup; Andrej je surađivao s tim muškarcima. Sigurno je htio prisvojiti očevu kuću, i kad ih je ujutro vidio na plaži, uspio je na neki način obavijestiti Rimljane koji su bili u potrazi za brodolomcima jer se sigurno radilo o Rimljanima koji su bili u savezu s Mamertincima, baš kako su im ispričali Kartažani. Osjećao je bijes i strah. Trebao je što prije obavijestiti sestre. Počeo se polako i tiho povlačiti u strahu da ga ne otkriju. Čim je mogao, ustao se i vratio prema svojoj kući. Zaobišao je kuću u širokom luku. Vrata su i dalje bila otvorena, ali nije htio pogledati unutra. Počeo je svom brzinom trčati prema špilji.

–Gdje si dosad? – Telma je već izgubila strpljenje sa sestrama i željela se što prije vratiti kući pa je nestrpljivo stajala na ulazu u špilju i gledala brata kako se u sumraku približava. – Čekamo te već sto godina.

–Nisam znao što napraviti – Almik je govorio isprekidanim glasom. Suze koje je vidjela na bratovom licu su ju uznemirile.

–Zašto plačeš? Što se dogodilo? – uznemireno je pitala Telma

–Mrtvi su – bile su jedine gotovo nečujne riječi koje su uspjele izaći iz Almikovih usta prije nego što je počeo plakati. Njegova sestra, smirivši se, nježno ga je zagrlila pokušavajući ga smiriti i potaknuti da joj objasni o čemu govori.

–Sjedni, Almiče, i ispričaj mi što se dogodilo. – pokušala ga je smiriti. Dvije mađe sestre, koje su se vidjevši brata prestale igrati, približile su im se kako bi saznale što se događa.

– Kako sam se približavao kući, vidio sam kako iz kuće izlaze neki ljudi – počeo je zamuckivati Almik. Čuo sam viku, ali nisam se obazirao dok se nisam približio kući i vidio kako neki muškarci izvlače jednog od brodolomaca. -Progutao je knedlu u grlu.– Pričekao sam da se udalje i ušao u kuću gdje sam pronašao naše roditelje ubijene. – Snažno je zagrlio sestru pokušavajući zaustaviti jecanje.

– Kakve to gluposti pričaš? – Telma nije mogla vjerovati svojim ušima. – Prestani se šaliti; danas sam već na rubu strpljenja zbog tvojih sestara – prigovorila mi je ljutim glasom dok ga je udaljavala od sebe dovoljno da mu vidi lice.

– Moraš mi vjerovati, Telma – odgovorio joj je Almik gledajući je u oči-. Istina je; majka ima noža zabijen u zatiljak, a otac ne diše i posvuda ima rane. Tamo je i drugi brodolomac, također mrtav.– Zatvorio je na trenutak oči pokušavajući se smiriti i organizirati vlastite misli. -Nisam znao što napraviti te sam krenuo u potragu za Andrejem. Kad sam se približio njegovoj kući, vidio sam kako izlazi iz nje u društvu tih muškaraca. – dok je Almik govorio, Telmine oči odražavale su njezinu rastuću tjeskobu. – Andrej i drugi muškarac razgovarali su kao stari prijatelji, a zatim je muškarac izvadio malu vrećicu s novcem i uručio je Andreju. Bilo me jako strah pa sam se trčeći vratio kako me ne bi vidjeli.

–Daj, idemo kući i dosta više s glupostima. Almiče, ne sviđaju mi se tvoje bezvezne šale. – rekla je Telma ne želeći vjerovati bratovim riječima. Mlađe sestre, koje su ih nijemo i bez razumijevanja slušale, počeše plakati.

Vrijeme se počelo pogoršavati. Vjetar je počeo nemilice puhati nanoseći valove na obalu. Četvorka je izašla iz špilje stiščući se jedno uz drugo kako bi se zaštitila od rastuće noćne hladnoće. Hodali su prema kući polako i tiho; Janira nije shvaćala što se događa. Vidjela je brata i sestru kako raspravljaju i shvatila da se nešto čudno događa. Šutjela je, skupljena u sebe kao da je ona odgovorna za nastalu situaciju. Nerisa je plakala. Telma ju je tješila objašnjavajući da je Almik ružno sanjao i da je ono što im je rekao bilo neistinito, iako njezin ton nije bio uvjerljiv. Almik nije uspijevao zaustaviti suze.

Nakon par trenutaka, stigli su do pristaništa. Almik je zaustavio Telmu nježno je uhvativši za ruku.

–Bit će bolje ako malene ostanu ovdje, Telma. Nije dobra ideja pustiti ih da uđu u kuću.

– Dosta je bilo, Almiče! Sve si to umislio; majka i otac su dobro, nemamo se oko čega brinuti. – odgovorila je Telma napetih živaca.

–Telma, molim te, ne daj im da uđu. – Almikov molećiv pogled konačno je uvjerio sestru, koja je već vjerovala da ima istine u riječim njezinog brata. Starija sestra okrenula se prema mlađima, ne znajući što im točno reći.

–Nerisa, molim te ostani s Janirom kod pristaništa. Molim te da prestaneš plakati i paziš na nju dok Almik i ja provjeravamo što se dogodilo. Hoćeš li se moći pobrinuti za Janiru? – Djevojčica je potvrdila, brišući dlanom nos. Uhvatila je malenu za ruku i sjela s njom na plažu. Vjetar je nastavio puhati tjerajući na zatvaranje očiju kako pijesak ne bi ušao u njih.

–Janira – obratila se Telma najmanjoj- ostani ovdje s Nerisom prikupiti još školjki dok Almik i ja odemo kući u potragu za majkom, u redu? – Malena je smiješeći se potvrdila te je u pijesku počela tražiti školjke u rastućoj tami.

Telma i Almik nastavili su prema kući. Ona ga je čvrsto primila za ruku koja je drhtila. Kako su se približavali, usporili su korak od straha da se netko ne pojavi iza drveća. Došli su par koraka ispred kuće. Nisu primijetili nikakvo kretanje oko sebe. Sve je bilo mirno; premirno, mislila je Telma. Vrata su i dalje bila otvorena, baš kako ih je ostavio Almik.

Zaustavili su se pred vratima bojeći se pogledati u unutrašnjost. Pogledi su im se susreli i Telma je shvatila da je brat govorio istinu. Oblio ju je hladan znoj i srce joj je ubrzano počelo kucati. Primili su se još snažnije za ruke i ušli. Jak miris krvi zapljusnuo im je osjetila. Telmine oči vidjele su beživotno Kartažaninovo tijelo, baš kako joj je rekao Almik. Njegova krv je natopila dio poda otpuštajući prodoran miris. Nekoliko koraka dalje, otac. Telma je, očiju punih suza, nijemo kleknula pored njega; lagano mu je podigla glavu i nježno poljubila čelo. Dodir njezinih usana s toplim i nepomičnim očevim tijelom prouzrokovao je u njoj vrtlog emocija zbog kojeg je umalo izgubila svijest. Almik je dodirnuo sestrino rame, više kako bi utješio sebe, a ne nju. Prošlo je nekoliko trenutaka intenzivnih emocija. Telma je s najvećom ljubavlju ponovno spustila očevu glavu na pod. Primijetila je da su joj dlanovi bili puni krvi. Ustala se uz laganu vrtoglavicu kako bi se približila majci. Almik joj je pomogao zaobići očevo tijelo i doći do stola. Bilo je jasno da je majku smrt snašla iznenadno, odostraga, kao mračna potvrda nepovjerenja koje je ona stalno imala prema ljudskom rodu; njezino nepomično, teško tijelo prebačeno preko stola licem prema dolje, ukazivalo je na istrošeni nož zabijen u dno lubanje. Na podu pored nje, razne kuhinjske potrepštine, kao da su se ubojice pojavile iznenada dok je pripremala večeru za obitelj. Potrgane sjedeće klupe, svjedočile su borbi. Telma je pretpostavila da su se otac i Kartažanin borili svim snagama. Hermes je imao brojne posjekotine po rukama i torzu. Sigurno se nije radilo o pravednoj borbi.

–Telma, što nam je činiti? – pitao je Almik, ponovno u suzama, očekujući odgovor koji će ima vratiti roditelje i probuditi ga iz te noćne more.

–Ne razumijem tko je ovo mogao napraviti. Nikad nisu nikome učinili nažao.– Rukom je obrisala suze s lica ostavljajući trag krvi.

–Sigurno su bili Rimljani. Sjeti se da su drugog brodolomca odveli živog. Da se radilo o lopovima, sve bi ih ubili. – Pogledom je ponovno prošao po sobi.

– Idemo do gostionice potražiti pomoć. Telemah će nam pomoći. – Bila je sigurna da bi im gostioničarev sin pružio utočište i pomoć. Morala je vjerovati u to jer nikog drugog nisu imali. -Poslije ćemo se vratiti po majku i oca.

–U redu, idemo. Brzo, malene su i dalje kod čamca; ne bi bilo dobro da se umore od čekanja i krenu ovamo.

S oprezom su izašli iz kuće i uputili se u selo. Morali su proći pored Andrejeve kuće ukoliko nisu željeli raditi široki luk. Prisjećajući se Andrejevog razgovora s ubojicama njihovih roditelja, odlučili su što opreznije hodati. Zaustavili su se skriveni drvećem i mrakom.

– Ne smijemo ostaviti nikakve tragove. Mora izgledati kao pljačka.

– Ne brinite. Ispunit ću obećano. – odgovorio je Andrej-. Pobrinut ću se za truplo čovjeka kojeg ste doveli sa sobom i poslije ću otići u kuću Teopulosa završiti posao.

– Pobrini se da nema svjedoka. – Sad su ih Telma i Almik mogli savršeno razaznati kroz drveće. Onaj koji je govorio nosio je smeđu tuniku koja je djelomično prekrivala kožni prsnik.

– Bez brige. Pobrinut ću se i za djecu. Znam da se nalaze u špilji na plaži čekajući da ih roditelji potraže; znam da su par puta čak i ostali spavati tamo. Sutra će ovo biti glavna tema u selu; lopovi su se riješili čak i djece. – Andrej se sarkastično nasmijao i pljunuo u smjeru gdje su se skrivala djeca.

–Dođite, idemo nazdraviti za dobro učinjen posao. – Rimljanin je par puta potapšao Andreja po ramenu-. Mi nikad ne iznevjerimo one koji nam pomažu. Već si dobio jedan dio; po ostatak možeš doći sutra u selo. Čekat ćemo te u gostionici dok se sunce ne podigne. – Dvojica muškaraca su se počela udaljavati sve dok nisu ušla u Andrejevu kuću.

Telma se razljutila. Njezina gorčina i zbunjenost pretvorile su se u bijes. Brat ju je morao zadržati kako se ne bi ustala čuvši inkriminirajuće susjedove riječi.

–Više ne možemo ići u gostionicu, Telma.

–Ali moramo potražiti pomoć, nemamo gdje drugdje ići.

–Potražiti pomoć u gostionici? Sama si čula da su tamo smješteni. Ne možemo ići tamo, ne žele svjedoke i pretpostavljam da su ubili i drugog Kartažanina. Sigurno je njegovo truplo ono koje Andrej misli pokopati prije nego što krene po nas. Čak nam ni Telemah i njegov otac ne mogu pomoći.

–Što nam je onda činiti, Almiče? – djevojci je mozak otupio i nije znala što napraviti.

–Moramo otići, Telma – odlučio je Almik, – pokupit ćemo najbitnije i otići sa sestrama. Prvo što će napraviti je potražiti nas da nas maknu s puta.

– Kamo možemo otići, Almiče? Nemamo se kome obratiti, nema nam pomoći.

– Naravno da imamo kamo otići. – Almičevo lice se ozarilo-. Možemo otići kod strica Kastora. Sjećaš se da sam ga prošle godine s ocem išao posjetiti.

–Ne znamo gdje živi. Ne znamo ni hoće li nas prihvatiti. Sjeti se da ga majka nije podnosila.

– Živi na otoku Kos. Znam da će ga biti teško pronaći, ali nemamo nikog drugog. Mislim da se sjećam gdje se nalazi uvala u kojoj živi. – Almik je snažno zagrlio sestru. Nisu znali kojim putem krenuti, ali sa sigurnošću su znali da više ne smiju gubiti vrijeme-. Dođi, Telma, idemo kući po vodu i hranu te pokupiti malene; sigurno se pitaju gdje smo dosad.

Ponovno su ušli u kuću. Kuća je i dalje bila osvjetljena svjetiljkama koje je Hermes sigurno upalio nakon zalaska sunca. Odraz zaigranih plamova raspršivao se po cijeloj sobi, svjetlucajući iznad nepomičnih tijela stanara kuće. Bojeći se da bi se Andrej mogao iznenada pojaviti, djeca su spremila sve što su mogla ponijeti cijelo vrijeme bacajući pogled na svoje roditelje. Almik je rekao Telmi da bi put mogao trajati dan do dva, ali svejedno se trebalo dobro pripremiti. Dječak je otišao do šupljine u zidu za koju je znao da sadrži novčiće male vrijednosti koje je njegov otac spremao kao da se radi o zlatu. Mogli bi im zatrebati. Krajičkom oka je pogledao oca, osjećajući se krivim što uzima taj teško ušteđeni novac. U međuvremenu je Telma spremila sušenu ribu i voće u veliku košaru te napunila dvije mješine vodom koju je majka ranom zorom donijela sa seoskog izvora. Buka pored vrata ih je odvratila od njihovih zadataka.

– Što je to bilo? – prepala se Telma -. Andrej?

– Štakor – odgovorio je s gađenjem Almik pokazujući životinju koja je s interesom njuškala krv Kartažanina.

– Idemo! Andrej se može pojaviti svaki tren. – Almik se složio. Približio se majci i s ljubavlju ju posljednji put poljubio. Zatim je kleknuo pored oca i zamolio ga da mu da snage da odvede sestre na sigurno. Telma se također nježno oprostila od njih. Prije odlaska, izvadila je dva novčića iz vrećice koju je uzeo brat i stavila ih u usta roditelja kako bi lađaru Haronu mogli platiti put u Had. Ustali su puni tuge i tiho krenuli prema pristaništu bacajući pogled natrag kako bi na vrijeme uočili Andreja.

Izgledalo je kao da je vjetar malo oslabio, a izlazeći polumjesec je slabo osvjetljavao noć. Brat i sestra brzo su se udaljavali razmišljajući o svemu što ostavljaju za sobom. Almik se s tugom prisjećao kako mu je otac još tog jutra ustupio štap za ribarenje. Kako im se naglo promijenio život u svega nekoliko sati!

–Zaboravili smo uzeti toplu odjeću. – Telma je krenula natrag prema kući.

–Što radiš? Ne možemo se vratiti, Andrej bi već mogao biti tamo – zadržao ju je Almik-. Što će ti odjeća?

– Vjetrovito je i malenama može biti hladno. Temperatura će pasti noćas, dovoljno je pogledati ove velike oblake koje donosi vjetar. – pokazala je prema oblacima-. Osim toga, ne možemo ostaviti majku i oca u onakvom stanju.

– Smiri se! U barci se nalazi par prekrivača; u slučaju nevremena možemo se svi pokriti. A za njih više ništa ne možemo učiniti, opasno je. Dođi, idemo sestrama.

Pristanište je već bilo vidljivo u sjeni. Dok su se približavali, na licu im se odražavala dodatna nervoza. Nisu nigdje mogli vidjeti dvije djevojčice.

– Gdje su mogle otići? – pitala je Telma ozbiljnim glasom-. Rekla sam im da se ne miču.

– Ne znam, možda su se vratile u špilju.

– Ajmo ih zazvati.

–Ne! – graknuo je Almik-. Sjeti se Andreja, ne smije na otkriti. Idemo baciti pogled u čamac.

Došli su do pristaništa, ali sestrama nije bilo ni traga. Almik je hodao po škripećim daskama dok nije došao do čamca. Oblaci su prekrili slab mjesec i bilo je jako teško razaznati unutrašnjost čamca.