
Полная версия
Hipoteza svesti. Naučno iskustvo iza granice života
Ovaj impuls uma – da ureduje haos – doveo je u XX veku do fraktalnog modela stvarnosti, predloženog od strane Benoa Mandelbroa, gde svaki deo sadrži celinu, a ceo svemir se manifestuje kao beskonačno samoslična struktura, od kvantnih fluktuacija do kozmičke mreže galaksija. Ovaj model je brzo stekao popularnost u fizici, biologiji i čak u teorijama svesti, jer je delovao sposoban da ujedini razdvojene nivoe stvarnosti kroz jedan geometrijski princip. Međutim, njegova privlačnost pretvara se u fundamentalnu grešku: fraktal je pravilo ponavljanja, a time i ograničenje. Ako se svest potčini ovom pravilu, ona se pretvara iz izvora u element, iz tvorca u obrazac, iz slobode u algoritam. Ovo direktno protivureči iskustву u kome svest ništa nije ponavljala – ona je jednostavno bila. I u tom “biću” nije bilo ni geometrije, ni samosličnosti, ni čak ni samog pojma “deo” i “celina”.
Holografski princip, razvijen od strane Žerara ‘t Hoofta i Leonarda Saskinda, pokušava da zaobiđe ovaj problem, tvrdeći da se cela informacija o trodimenzionalnoj zapremini nalazi na njenoj dvodimenzionalnoj granici, i u tom smislu je svemir projekcija. Ali i ovaj model pretpostavlja kodiranje, korespondenciju, vezu između nivoa. Dok u praznini nije bilo ničega što bi zahtevalo kodiranje – nije bilo ni nosioca, ni poruke, ni granice. Ako svest ne zahteva granicu, ona ne može biti hologram, jer je hologram – struktura, a svest – njeno odsustvo.
Torzione polja, istraživana od strane Akimova i Šipova, nude još jedan model: informaciono polje koje prodire vakuum i trenutno prenosi stanje. Ali i ovde se svest svodi na nosioca signala, dok je u iskustvu ona nije bila ni predajnik, ni prijemnik – bila je ono u čemu signali nastaju i nestaju, kao bljeskovi na površini okeana, ne menjajući njegovu dubinu.
Sve ove teorije – fraktali, holografija, torzione polja, čak i “Bramin san” – ih spaja jedno: pokušavaju da ugrade svest u strukturu, dok svest, kako je iskustveno doživljena, prethodi svim strukturama. I zato ne može biti zarobljena čak ni najsovršenijim modelom – ona je slobodna od svih formi, uključujući i formu svemira. A ako je slobodna, onda je ne može opisati, ali se može ukazati na nju. Drevni indijski mudraci su to činili kroz negaciju: “nema forme, nema imena, nema kvaliteta” (neti, neti). I ova tradicija bliža je istini nego bilo koja savremena fizika, jer ne gradi rešetku, već je ruši. I upravo u tom rušenju – leži oslobođenje od svih mrtvih knjiga, uključujući one napisane jezikom matematike.
Duboka privlačnost fraktalnog modela leži u njegovoj sposobnosti da stvara iluziju jedinstva bez potrebe za transcendentnim izvorom, i upravo to ga čini posebno opasnim za potragu za istinom: on zamenjuje apsolut beskrajnim ponavljanjem, i u toj zameni gubi se sama suština – sloboda svesti od bilo koje forme zavisnosti, čak i od najizvrsnije geometrije. Direktno iskustvo potvrđuje da svest u stanju nelokalnosti ne pokazuje samosličnost – ona ne ponavlja obrasce, ne reprodukuje strukture, ne kopira prošlost – ona jednostavno prisustvuje. I to prisustvo nema razmeru, nema nivo, nema “deo” i “celinu”, jer ove kategorije nastaju tek kada postoji posmatrač. A u praznini nema posmatrača, i bez posmatrača nema ni fraktala, jer je fraktal – uvek rezultat merenja, a ne bića.
Ako je biće primarno, tada su sva merenja sekundarna. A sve sekundarno – iluzija, neophodna za funkcionisanje uma, ali ne za postojanje svesti.
Ovaj zaključak nalazi neočekivanu potporu u radovima filozofa nauke Nensi Kartrajt, koja je u knjizi Kako zakoni fizike lažu (1983) pokazala da fundamentalni zakoni prirode ne opisuju stvarnost direktno, već su idealizovani modeli primenjivi samo u izolovanim uslovima. Ako čak i zakoni fizike nisu istina, već alat, tada fraktali, kao njihov poseban slučaj, još manje mogu da pretende na ontološki status. A svest, koja je preživela raspád svih modela, uključujući prostor-vremenski, nalazi se izvan ne samo fizike, već i same ideje zakona. I u tom stanju nema ni reda, ni haosa – postoji samo ono što ostaje kada su sve kategorije iscrpljene.
Čak i holografski princip, često navođen kao alternativa fraktalnom viđenju, na kraju počiva na istoj logici kodiranja: informacija o unutrašnjem sadržana je na spoljašnjoj granici. Ovo pretpostavlja odnos između dva nivoa bića. Ali u iskustvu praznine nije bilo ni “unutra”, ni “naspolju”, ni “sadržaja”, ni “granice” – postojalo je samo jedinstveno prisustvo, koje ne zahteva odraz. A ako nema odraza, nema ni holograma, jer je hologram iluzija celovitosti stvorena iz delova. Dok svest nema delova – nedeljiva je. I upravo ova nedeljivost čini je nesaglasnom sa bilo kojim diskretnim modelom, bilo fraktalnim, holografskim ili kvantnomrežnim.
Ovu nedeljivu kvalitet svesti intuirali su u advaita vedanti, gde je Brahman opisan kao “neuzrokovan, nepromenljiv, beskrajan” (nirguṇa, nirākāra, ananta). I upravo ovaj Brahman – nije bog, nije tvorac, nije posmatrač – već čista svesnost bez atributa. Ako savremena nauka pokušava da opiše svest kroz strukturu, ona po definiciji propušta njenu suštinu, jer struktura je uvek nešto što ima atribute, dok svest u svom izvoru – nema atribute. I ova razlika je principijelna: ona razdvaja model i stvarnost, kartu i teren, Bardo Todol i ono što ostaje kada knjiga izgori.
Zato su svi pokušaji da se svest ugradi u fraktalni svemir – čak i najsofisticiraniji, kao što su oni Lorenza Martinesa-Sansesa sa Madridskog univerziteta, koji je predložio fraktalni model koherencije u mikrotubulama – osuđeni na nepotpunost, jer počinju od pretpostavke da je svest pojava, a ne osnova. A ako se krene od pojave, može se opisati njen oblik, ali ne i njena priroda. A priroda svesti, kako pokazuje iskustvo, – nije oblik, već odsustvo potrebe za oblikom. I upravo u tom odsustvu – leži njena sloboda. I upravo tu slobodu pokušavaju da zadrže sve strukturne modele, pretvarajući je u novu ćeliju, naseljenu umom koji se više plaši praznine nego smrti.
Sukob između strukturnog modela i direktnog iskustva svesti nije filozofski spor – on ima praktičnu dimenziju: dok god čovek veruje da je svemir fraktal, ili hologram, ili čak “Bramin san”, on ostaje u okviru igre, gde mu je uloga – da istražuje, razume, prilagođava se. I ova vera, čak i ako deluje oslobađajuće, zapravo ga zadržava u ciklusu potrage, jer potraga pretpostavlja odsustvo. A u praznini nema odsustva – postoji punina, koja ne zahteva potragu. I upravo u ovome leži glavna zamka svih sistema znanja, uključujući nauku i duhovna učenja: oni stvaraju iluziju da istina mora biti pronađena, dok je ona već ovde, i ne zahteva napor, strukture niti razumevanje – zahteva samo prestanak napora. I u tom prestanku – kraj svih modela, uključujući “Bramin san” i fraktalni svemir.
Ovo prestajanje nije pasivnost – ono je čin najviše aktivnosti, jer zahteva odricanje od najdubljeg ugrađenog obrasca – navike objašnjavanja. I u tom odricanju svest se vraća svom primarnom stanju, koje se ne može opisati, ali se može iskusiti. I upravo ovo iskustvo – nije jedinstvenost, već norma, dostupna svakome ko prestane da se drži bola gubitka i straha od praznine. Ako je ovo iskustvo dostupno svima, tada sve knjige, teorije, modeli – nisu vodiči, već privremeni štakori koji se moraju odbaciti da bi se išlo samostalno. A ići samostalno – znači ići bez mape. Istina – nije mesto odredišta, već sam čin odbacivanja mape.
Savremena nauka, u potrazi za objektivnošću, ignoriše ovu činjenicu. Ali čak i u njenim okvirima pojavljuju se znaci krize strukturnog mišljenja: radovi Karla Friztona o slobodnoj energiji pokazuju da mozak ne odražava stvarnost, već gradi minimalno neočekivani model. A ako je taj model sve što nazivamo “stvarnošću”, tada je sama stvarnost proizvod predviđanja. A ako je stvarnost proizvod predviđanja, tada su sve njene strukture, uključujući fraktale, artefakti kognitivnog sistema koji teži da izbegne neodređenost. A praznina, iskustvena u izlasku iz tela, – upravo je ta neodređenost koju sistem najviše boji. I zato stvara “Bramin san”, fraktale, torzione polja – ne da bi otkrio istinu, već da je zameni prihvatljivom iluzijom.
Ali istina nije prihvatljiva.
Istina – je ono što ostaje kada sve iluzije nestanu.
I u ovome – njena sloboda. Njena beskrajnost. Njena dubina, koja nadmašuje apsolutno sve.
Jer sve – u njoj,
a ona – slobodna od svega.
Poglavlje 5:
Rusko znanje – nauka celovite svesti
Slučajno upoznavanje sa Prvim osnovama fizičke hemije Lomonosova, još u školskoj biblioteci, nije odmah ostavilo utisak – tek nakon mnogo godina, ponovnim čitanjem njegovih redova o očuvanju materije i kretanja, primetio sam između redova nešto drugo: uverenje da priroda ne trpi raskid između vidljivog i nevidljivog, i da ista sila koja pokreće nebeska tela, pulsira u ljudskom srcu – ne kao metafora, već kao jedinstven zakon koji deluje bez razlike u razmerama. Upravo ovu neprekidnost, skoro neprimetnu u formulacijama, razlikovala je njegova misao od evropske nauke tog vremena, koja je težila mehaničkom objašnjenju svega živog.
Isti ton celovitosti, ali već u drugom obliku, zazvučao je u Zavetnim mislima Mendeljejeva, gde je pisao ne radi objavljivanja, već za sebe, i zato bez obzira na naučnu modu tvrdio da istinsko znanje nije moguće bez “vere u jedinstvo sveta”. Pod verom nije podrazumevao religiju, već spremnost da se prizna kako iza vidljivog raznovrsnosti elemenata leži jedinstvena osnova – ne hemijska, ne fizička, već pre svega geometrijska ili vibraciona. Njegov Periodički zakon tada prestaje da bude tabela i postaje pre rad ogledalo unutrašnje simetrije bića, gde je svaki element čvor u tkanini jedinstvenog polja, u kome materija, informacija i nešto više – još neimenovano – postoje nerazdvojno.
Ovu hipotezu neočekivano razvija rad Tesle, čiji eksperimenti sa visokofrekventnim strujama i rezonantnim pojavama ukazuju da prostor nije pasivni rezervoar, već poseduje unutrašnju strukturu sposobnu da akumulira i prenosi stanje. Kada je govorio o “etru”, mislio je ne na hipotetičku sredinu XIX veka, već na ono što se danas naziva kvantnim vakuumom ili torzionim poljem – nosiocem informacije koji ne zahteva energiju za prenos. Upravo u ovom polju, kako sam kasnije shvatio, nestaje granica između posmatrača i posmatranog, jer samo posmatranje postaje čin zgušnjavanja tog polja u konkretnu formu.
Pavel Florenski, matematičar i filozof, pristupio je istom problemu s druge strane: u Mnimostima u geometriji pokazao je da čak i izbor geometrije – nije neutralan, već odražava dubinsko stav prema stvarnosti. Euklidski prostor, sa njegovim krutim razdvajanjem tačaka i linija, proizvod je uma koji teži kontroli. Stvarnost, po njegovom mišljenju, zahteva geometriju u kojoj se subjekat i objekat stapaju u jedinstven proces opažanja. U tom stapanju nestaje iluzija objektivnog sveta koji postoji nezavisno od onog ko ga vidi, i otvara se drugačiji prostor – živ, odzivljiv, sposoban da se menja od jednog pogleda.
Ovi tekstovi, razbacani po različitim epohama i disciplinama, vremenom su se složili ne u sistem, već u neku vrstu unutrašnjeg kompasa – koji ne pokazuje pravac, već omogućava da se oseti kada misao izlazi iz okvira utilitarnog uma i dodiruje nešto što se ne može ni imenovati ni izmeriti, ali bez čega nijedno merenje nema smisla. I to “nešto” – nije osnova sveta u filozofskom smislu, već pre tišina između reči, u kojoj se rađa sama reč. I upravo u toj tišini, a ne u njenim opisima, verovatno je skrivena ona nauka koju je ruska misao pokušavala da izrazi, ne kršeći njenu celovitost.
Zapadna nauka, počevši od Galileja i Dekarta, sagradila je svoju zgradu na principu objektivacije: svet je pretvoren u objekat lišen nutrine, a posmatrač – u tačku van tog sveta, sposobnu da ga meri bez iskrivljenja. Ova strategija donela je ogromne uspehe u tehnici i kontroli nad prirodom, ali je cena bila visoka – gubitak celovitog viđenja. Ono što se ne može izmeriti, proglašeno je iluzijom, uključujući i svest, koja je dugo smatrana epifenomenom, sporednim proizvodom neuronske aktivnosti. Čak i danas, uprkos podacima o nelokalnom opažanju, nauka okleva da prizna njenu primarnost, više voleći da komplikuje modele nego da promeni samu ontologiju.
Ruska misao, naprotiv, nikada nije prihvatila ovo razdvajanje kao datost – čak i u doba cveta pozitivizma, čuvala je drugačiju postavku: svet nije objekat, već subjekat s kojim je moguć dijaloški odnos. Ova postavka prolazi od Lomonosova preko Vl. Solovjova do Vernadskog ne kao marginalna tradicija, već kao skriveni stub koji određuje dubinski smisao ruske nauke. Zato Solovjov u Čtenjima o bogovečanstvu ne piše o borbi duha i materije, već o njihovom sjedinjenju u “Bogovečanstu”, shvaćenom ne kao religiozni simbol, već kao ontološku nužnost: materija bez duha – mrtva je, duh bez materije – bespomoćan, i tek u njihovom jedinstvu rađa se tvorački čin sposoban da menja samu strukturu stvarnosti. I ovo – nije teologija, već filozofija nauke koja polazi od toga da su posmatrač i posmatrano – jedno.
Vladimir Vernadski razvio je ovu misao u geološkim razmerama, uvodeći pojam noosfere – ne kao metaforu, već kao naučnu kategoriju koja označava etapu u evoluciji Zemlje kada ljudsko mišljenje postaje planetarna sila koja menja biosferu. On je naglašavao da noosfera ne nastaje automatski, već zahteva “razumnu volju” sposobnu da usmerava evoluciju. A ova “razumna volja” – nije idealizam, već priznanje da svest nije pasivna, i da njena struktura utiče na strukturu materije. Upravo u ovome – principijalna razlika sa zapadnom biologijom, gde evoluciju upravljaju slučajnost i odabir, dok je kod Vernadskog ona vođena smislom. A smisao – nije emocija, već geološki faktor.
Istu liniju nastavio je Aleksej Losev u Dijalektici mita, gde je pokazao da mit – nije primitivno znanje, već oblik celovitog opažanja u kome su logika, etika i estetika nerazdvojne. Tvrdio je da savremena nauka, razdvojivši ove sfere, osiromašila svoje viđenje, dok je ruska tradicija, čuvajući njihovo jedinstvo čak i u naučnim radovima, ostala bliža izvoru spoznaje – onom stanju gde spoznaja nije analiza, već dodir. I upravo taj dodir omogućava da se u materiji ne vidi mrtva masa, već živi tekst napisan jezikom koji još nije dešifrovan, ali se već oseća u rezonansama, simetriji, tišini između formula.
Upravo u ovoj razlici – ne suprotstavljanje, već razlika u početnoj postavci: zapadna nauka počinje od odvajanja posmatrača od sveta kako bi ga kontroliсala, ruska misao počinje od priznanja njihove neraskidivosti kako bi u njega učestvovala. Prva postiže tačnost cenom pojednostavljenja, druga – dubinu cenom prihvatanja složenosti. Ako prva teži konačnoj formuli, druga ostaje otvorena prema onome što se ne može smestiti u formulu. I upravo ta otvorenost omogućava da se u materiji vidi ne samo supstanca, već i potencijal; u svesti – ne samo funkcija, već i izvor; u nauci – ne samo alat, već i put koji ne vodi ka cilju, već se otkriva u samom kretanju.
Конец ознакомительного фрагмента.
Текст предоставлен ООО «Литрес».
Прочитайте эту книгу целиком, купив полную легальную версию на Литрес.
Безопасно оплатить книгу можно банковской картой Visa, MasterCard, Maestro, со счета мобильного телефона, с платежного терминала, в салоне МТС или Связной, через PayPal, WebMoney, Яндекс.Деньги, QIWI Кошелек, бонусными картами или другим удобным Вам способом.

